Zapisi jednog posmatrača

Dobrodošli na moj blog. Ovdje možete da pročitate zapise jednog pasivnog posmatrača, melanholičara, neshvaćenog lutalice i strastvenog sanjara koji je zarobljen u krugu besmislenosti. Hvala na čitanju.

04.12.2014.

U beskraj, brodom

U beskraj, brodom O ruke moje budite mi brod odvezite me stazama mojih suza u međuvreme, gdje neću biti čuvan od anđela ni rob đavola. Odvedite me u beskraj svojim veslima. Stavite mi veo oko očiju, potjerate brže riječne konju, neka zataškaju moj nemir. Vodite me daleko gdje vam neću biti mornar, već saputnik, tamo gdje se rijeke ulijevaju u nebo, a mi postajemo zvjezdana prašina.

22.11.2014.

Korak za korakom

Rastu koraci iza mene, vode u ništavilo, kao neartikulisani zvuci koji cure u beskrajsnost savježđa, niko da ih razume, nikome da se vrate. Jedan za drugim, da oči ne vide, niti žure niti odmaraju, kroz ljigavu noć tumaraju, pola puta polupijano, pola puta nesvjesno i zanosno, marširali kroz šaš. Ni da ih stignem, ni da se vrate, a već dodiruju mrak, I kao mjesec kroz guste trske rone, spuštaju glavu, ne osjećaju glad.

11.11.2014.

Neka čudna boja u nama

Ulica tijesna, prazna i pospana, ne pušta zvuke, ni jauk vozila, potpuno zatišje. Mokra, ne od kiše, već od boja, naših boja, plave i crvene, zelene i roze. Svaka šaka boje u nama se razliva i ukršta preko ulica, kao rijeka snova, prognanih i odlazećih. I nismo više crveni niti plavi, a nismo ni rozi ni zeleni. Sada smo puni siromašnih boja, bez prave nijanse, luđačkih boja, koje odnose i šapat i dodir, niz korzo, daleko kroz izmaglice. Ponestale nam riječi da objasnimo zašto, zašto nismo obojeni više kao dva leptira, u hiljade boja i snova. Ponestalo istine u rukama, pa postadosmo nekako crni i žuti, tmurni, kao namrgođeno nebo, zbog nečega što više nismo, što nikada nismo bili, što nećemo biti. I bolje da sve ostane tiho i mirno, jer ako se spoje prazne oči i teške riječi, ako se spoje žuta i crna, postaćemo ono što nismo, dva templara zakleta na borbu, na osvetu i bol, na borbu do smrti. I zato je lakše da pustim vrisak tintom, da pobjegnem..sakrijem se pod sunce i planinu, da spavam, da se ne budim. A ti me sretni i osmotri, osmotri mrlje što napravih po sebi, jer ne navukoh ništa tako vješto preko crne, a umrijeću što zelen opet postati neću.

06.11.2014.

Zbogom mi stojte zidovi moji

Ne ciljajte svoje koplje, na nijeme zidove, ne uzimajte ono što mi je pri srcu, što volim, pustite da život teče bez mene, iovako ću ostati neupamćen, zarobljen iznova na početku života. Neću vam čak ni uzdahe krasti, ni hljeba oteti, samo mi dozvolite da volim, da volim cigle orunjene, jer u njima sačuvah trista zelja, ključeve sreće i tajnu života, te sate duge, najljepše snove, za oči nijeme što puštaju da volim. Nestaću i ja, samac ne živi, priroda majka časnog me zove, al' džaba časti, džaba mi posta, sjemena nema da za mnom osta. Kad dođe tmina ja plivam u beskraj, nestajem tiho, što mogu tiše, zbogom mi stojte zidovi moji.

02.11.2014.

Emocija

Prava emocija je tako daleko, tako dobro, nestvarno skrivena u duši što je oslikana sa bezbroj nijansi crne. Duša je kamena, duša je izvor riječi riječi se uče, nisu sve istinite, one su mačevi, mogu da ponize neprijatelja, ali ljubav je golemi štit koji prelama svaki mač zlokobe u tebi, u nama. U meni nema mene, sve je naučeno, Izrecitovano, servirano, neistino, pogano .' sve se buni, vara, traži ljubav prema tebi, prema sebi, ljubav sakrivenu kao sladak osmijeh prekriven rukom, skrivajući sjaj zuba da ne vidiš, da ne vidim, ali moj zub je zlatan I laž, on sija, i više no što treba ali sjaj je prazan kao i svaka prazna riječ koja prođe kroz moja usta. To ti dođe kao džak sreće koji pokušavaš dokučiti i onda shvatiš da to sve radiš blatnjavom rukom, i odjednom toneš u blatu skovanom od sopstvene ruke, onda gledaš sunce koje neće izaći, kuneš isto ono sunce koje si pod mantil sakrio, i nećeš ga izvući, ono više ne izlazi, kao ni suza tvoja, moja kao što ljubav prava iz riječi ne izbija, tako ni ljubav prava iz kamena se ne rađa.

01.11.2014.

Teret

Godina vučem svoj teret neshvatanja u sebi. Godinama tražim lik u oblacima i smiješak sunca. Godinama sanjam o lovu na sreću u nekom tajnom svijetu, nekom novom trenutku za mene i moj bol. Godinama ljubim prolazne sjene, izgubljene sate što nepomično leže u klopki školjke vremena, i tako mučno traže svoja prava, da sijaju i budu pamćeni. I svakim novim danom slušam taj neartikulisani zvuk, koji me tjera da izvršim opelo nad životom koji je ispario iz mene, koji me tjera da sanjam, al' ne k'o prije, ono želi da kujem snove iz daleka,iz zaborava, sa svojim precima, oko vatre što pali obraze tjerajući na jauk. I pucam kao trska pod stopalima ovog grada, i sve se topi u meni, i ove slike želim da isparam u sebi, i da na mojim zidovima ostane golgota, ni riječ,ni stih, da se stopi pred mojim očima. I kad ušuti vrisak sa slika, neka ostane lažan kez ovom svijetu u inat, a ja ću tek onda kao templar da se poklonim sebi, nad svojom zasluženom i nečasnom pobjedom.

31.10.2014.

Saplela nam se ljubav o jutro

Oštar osmijeh je srušio put, i sve je izgledalo kao obrušen komad crnog oblaka, i pamet se razvezala kao glinena figura, dok su se pogledi kovali po tavanici, a eho je odzvanjao u ušima dok sam pokušavao sažvakati praznine između nerazumnih riječi. Ti si sijala kao zlatan zub na džeparošu, rušila svaku misao bacavši se meni o vrat, ljubio sam te šarajući umom kroz vjetar. Ruke su ti bile neskladne sa riječima, sve je tako hladno u šolji vatre, dok mi se srce bilo sa santom leda, dok su mi usta žvakala bokal magle što ti je izvirao iz očiju. I kao sladak sok niz planinu gorku, slivala se noć, i opet je zora okačila kaput noći na čiviluk, opet je neka zveka razigranog sunca otkrivala ono što je srce krilo, i opet se saplela ljubav o jutarnje sate.

30.10.2014.

Potraži me u hodniku tame

Ja nemam vremena da čekam, moje vreme odavnu curi, kao peščani sat, i nemam više želje da sanjam parove očiju uprte u oblake, i ništa mi nije ostalo od snova, a imao sam ih pregršt u svakom džepu, i nemam više onih reči sa kojim bih te uspavao, sa kojima bih ti rekao vrati se. Ni moje ruke više nisu nežne, kao nekad, i ne pokušavaj da ih diraš, one su odavno izgubljene u hodnicima tame, gdje su stajale ispružene sa nadom da će ih neko prisloniti k' srcu.

30.10.2014.

Vodi me gdje sreća nije prognana

Šta da ti pišem, kada svoje mrzim, čije osjećaje da dočaram kada svojih nemam, onako lagano.. Bez duše da ti pišem kako te želim a ne smijem, kako se mrvim kad ljubiš me pogledom, a ne smiješ, ne smiješ da me dirneš jer ne postojimo, jer živimo u ovom gradu gdje je sreća prognana, rastrgnuta između tuđih pravila i zakona, da bar, da bar imamo snage da pišemo svoja pravila, zagrljeni, priljubljeni kao da svijet ne postoji , i ne postoji.. Zbog para klinaca koji se boje da udahnu novi život, na drugoj planeti jer oni kažu da tamo nema života, a ovdje ima, život od suza iscijepani snovi svuda oko nas, na bezbroj. ali ja znam tajnu.. tamo gdje želim sa tobom nema života, to je planeta sreće, to je ono čega se oni boje, to je ono čega se mi bojimo jer su nam tako rekli, jer su nam rekli da smo previše glupi da bismo imali vlastita mišljenja, previše mladi da bismo imali svoje živote.. i zato sada trunemo, u čaši njihovih želja, spriječeni lavom neznanja, i zato sada umiremo pod očima punim požude zavezanih ruku.

30.10.2014.

Kralj ničega

Ponekad osjetim da trčim kroz hodnike uspomena, prognan za dobrobit čovječanstva, možda zato što dolazim u miru, možda zato što je u meni sve crno, pa se ponekad osjećam kao životinja, Ili bolji čovjek, obojen u dugine boje, koji bježi tako daleko, jer je svima darivao ljubav, a zauzvrat su mu je vratili tako tanku kao nit pauka, nedovoljnu za život. Ponekad osjetim da letim kao ptica, bez jata, u drugom smijeru, kao usamljeni sin plavih mora, jer mi niko nije rekao da li treba da idem Ili da ostanem tu gdje sam poceo. Ponekad osjetim da vrištim iza štita, u sred kukuruzista, jer postoji i drugi način za smrt, mačevi sude sami sebi, a meni se to nesto napokon dopada. Poneki put jako osjetim da trebam zagrljaj, nekoga, nekoga ko se ne pretvara da je kralj granica, na nebu i na zemlji, neko ko je koji došao da uništi sve, a poslat je da dođe u miru.Ponekad mi dođe da sve zapalim od ljubavi, ali se bojim opet da ne postanem samo Još jedan ratnik koji puže ponizno na kraju, i kome ništa u zivotu nije važno. Ponekad sam samo korak bliže odluci da uzmem papir i napišem kako odustajem od svega, i kako više ništa nije vrijedno, jer ispadoh glup pred ovim predivnim ljudima, pa da odšetam iz ove noćne more, ugasim svjetla i nestanem, da odem nekud il nikud u svijet u kome postajem kralj ničega..


Stariji postovi

Zapisi jednog posmatrača
<< 12/2014 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031